Zašto se mnogi ne osjećaju dobro u svom tijelu – i kako da ti to promijeniš?

Danas mi je težak dan. Osjećam se „bljak“. Tijelo mi je debelo. Noge su mi debele. Lice mi je okruglo. Odvratno se osjećam i mrzim svoje tijelo. – Kaže gotovo svaka osoba s poremećajem hranjenja. 

Ali ovaj narativ nije predaleko od mnogo žena i muškaraca s narušenom slikom o svom tijelu. To što nešto nije izrečeno, ne znači da ne postoji. Ali nemojte se zavaravati, u vašoj bliskoj okolini od 5 ljudi, velika je vjerojatno da će se 3 osobe ovako osjećati. I to ne samo žene. Sve je više muškaraca koji su nezadovoljni svojim tijelom i prekrivaju to mišićima, odjećom ili nečim potpuno drugačijim.

Kao terapeut stanem i osjetim kako čujem ove riječi. Ni slučajno ne savjetujem ili uvjeravam osobu ispred sebe u suprotno. Slušam i držim prostor neosuđivanja za sve te kritike koja ona ili on sebi upućuje. Čekam da se taj ventil potroši. Da zrak, prostor i ja podržimo tu težinu i podijelimo teret.

Više od svega, ovo je najpotrebnije. Zašto ne uvjeravam u suprotno i zašto ne pričamo o socijalnom fenomenu koji nas uvjerava da trebamo izgledati na neki nametnut način?

Zato što je to u ovom trenutku teorija i davanje lekcija, a osoba je na emotivnom nivou.

Svaka osoba koja je nezadovoljna svojim izgledom, vrlo vjerojatno je da je ovo muči:

Osjeća se manje vrijedno, pa čak i bezvrijedno. Nosi povredu po najdubljoj osnovi i onoj prvoj – tjelesno postojanje. Zbog toga se osjeća nevažno i nebitno. Ima definitivno poteškoće u granicama i izgubljeno povjerenje u druge, pa i u sebe.

Za nju je svijet stresno mjesto puno prijetnji o tome hoće li biti prihvaćen/a. Nosi u sebi jedinstvenost i različitost koju je netko povrijedio i pokušava se uklopiti standardima ljepote. Ima bolnu definiciju ljubavi stečenu u obitelji od najvažnijih ljudi i nekada je pomislila – ako me ovi bliski ljudi ne mogu prihvatiti, kako će me svijet?

Je li društvo jedino odgovorno?

Da, društvo nameće savršene crte lica, tijela, kože, kose, itd. – kao „normalne“ i koliko god da smo toga svjesni, nesvjesno ćemo se uspoređivati upravo s takvom slikom i pokušavati „popravljati nedostatke“.

Pitam se, kako to da tako puno ljudi ima narušenu sliku o svom tijelu? Ima li to veze s društvom koje to nezadovoljstvo stvara ili nekim dubljim procesima koji onda izlaze na površinu u obliku loše slike o svom tijelu'?

Itekako je društvena slika o tijelu dio uzroka. Ostatak dijela uzroka nalazi se u našim povredama koje pronađu način kako da se reguliraju. Mogla bih reći kako je razvijanje loše slike o svom tijelu preživljavajući mehanizam, način s kojim se nosimo s nečim što je mnogo neopipljivije.

Primjerice, lakše će biti popravljati noge, trup, ispravljati lice – nego osjetiti da trenutačno u životu stvari nam odmiču kontroli. Da je odnos s mužem/ženom težak, da je dijete u problemima, da je odnos s majkom narušen, da si nezadovoljan na poslu, da se osjećaj manje vrijedno, da i dalje nosiš onu povredu iz djetinjstva kada su te vršnjaci uvjerili da se ne uklapaš i da s tobom nešto nije u redu.

Mogla bih reći kako je razvijanje loše slike o svom tijelu preživljavajući mehanizam, način s kojim se nosimo s nečim što je mnogo neopipljivije.

Koja je granica brige o sebi i mučenja sebe

Moj nekakav znak kada je briga o sebi postala teret je ovaj koji ću najbolje opisati kroz primjer.

(Sjediš u frizerskom salonu i slušaš ovaj razgovor)

A: Ja se stvarno držim zdrave prehrane. Izbacila sam šećere i super se osjećam. To ti ne treba. Šećeri su čisti toksin za tijelo. Leglo bolesti, baš sam puno o tome čitala. Čak nemam ni cheat day. A mislim koga varaš? Pa sebe. Uvijek na kraju tvoje tijelo ispašta.

B: Kako si ti dobro disciplinirana. Ja sam više puta pokušala, ali uvijek me namami.

A: imaš jako puno dobrih zamjena za šećer. A postoje i prirodni šećeri. Tipa datulje. Ali ne smiješ ni u njima pretjerivati. Ja ti pojedem 2-3 datulje u danu, ne više. Nikako.

B: Mene spasi vježbanje. Moramo sad pred ljeto je l'? Ne znam što bi bez vježbanja. Mislim da bi se odmah udebljala. Tako da mi je lakše pojesti slatko, ali onda to potrošim u teretani.

Na prvu ovaj razgovor se čini onako bezopasnim i jako uobičajenim, je l' da? Sigurna sam da ste i vi čitatelji nekada ovo čuli.

 Zašto je ipak na drugu ovaj razgovor težak, rekla bih štetan.

Prvo, ove dvije osobe će se nakon razgovora najvjerojatnije osjećati: a) moćno i kontrolirajuće jer jedna osoba uspijeva nešto što druga ne može, b) loše u vezi svoje discipline, c) emotivno prazno ili potpuno puno jer nije došlo ni do kakve emotivne razmjene na ljudskoj razini.

 U ovom dijalogu nema ljudske bliskosti niti povezivanja. Ovaj razgovor naslućuje da tijelo smatramo kao objekt postizanja moći i uspjeha. Obje osobe su zainteresirane za – sebe.

Briga o sebi? Pa kako tebi zvuči ovaj dijalog? Definitivno mislim da se obje osobe brinu o sebi. Samo o jednom uskom dijelu sebe. O svom izgledu i hrani. I takva briga definitivno je ekstremna.

Je li briga o sebi uskratiti si cijeli jedan spektar okusa i namirnica?

Je li briga o sebi kažnjavati svoje tijelo za pojedeni šećer? Sigurna sam da ove osobe ne bi to nazvale „kažnjavanjem“ nego brigom.

Ostavljam vam da procijenite sami li je to briga ili uskraćivanje svojih potreba do granice mučenja tijela.

Paradoks – Što se više „brinemo“ o sebi, lošije se osjećamo u svom tijelu

Prethodno opisana „briga o sebi“ polučit će da se osoba osjeća lošije u vezi sebe. Zašto? Zato što je loši osjećaj u vezi sebe motivator takvoj brizi o sebi.

Ne jesti šećere motivirano je strahom od toksina (čitaj smrti). Vježbanje je motivirano potrošnjom šećera (opet strah od smrti, bolesti, osjećaja bespomoćnosti, strah od odbacivanja, itd.)

Ponašanje koje je motivirano strahom ne može biti ugodno i oslobađajuće. Što više imamo pravila, to se osjećamo gore u vezi sebe ako ih prekršimo.

Ponašanje koje je motivirano strahom ne može biti ugodno i oslobađajuće. Što više imamo pravila, to se osjećamo gore u vezi sebe ako ih prekršimo.  

Objasnit ću to kroz sljedeći primjer.

Petar se odluči ne jesti nakon 18 sati i prakticira dugotrajni fasting do sutrašnjeg dana kada ima ručak. To radi da se tijelo očisti „toksina“ i da smršavi kako bi imao više samopouzdanja u vezi sebe jer je to tema koja ga čitavi život prati.  

Petar redovito ne uspijeva izdržati, a da se do tih 18 sat ne prejede. Vadi iz ladica sve što ima do te mjere da ga trbuh boli, jer zna da poslije 18 neće jesti. Kada se ujutro probudi osjeća se loše u vezi sebe, neuspjelo, naduto, teško, pospano. Zbog prejedanja ima ogroman manjak energije i samopouzdanje mu nije nimalo bolje. Ovaj dan si obeća da to neće napraviti i stavlja pred sebe duplu dozu teretane. Više će biti na spravama kako bi se istrošio.

 Petar cijelo to vrijeme misli kako se dobro brine o sebi, ima dobar znanstveno potvrđen prehrambeni plan, vježba u teretani. Nisu problem te njegove „brige o sebi“, nego to što je on jednostavno nediscipliniran.

Ovo je tipičan primjer zlouporabe brige o sebi koja nam samo šteti. Upravo zbog te „brige o sebi“, Petar se osjeća još gore u svom tijelu.

Kako da ti to promijeniš?

Možda tvoji primjeri nisu ovakvi, nego se vrtiš u nekim drugim krugovima. Ako ovo čitaš, moja pretpostavka je da se osjećaš loše u svom tijelu, čak i nakon svih recepata „brige o sebi“.

Kako to promijeniti? Kako sebe više voljeti i prestati se boriti sa sobom?

Preveliko pitanje za ovaj format, ali pokušat ću ti dati nekoliko smjerova prema kojima možeš krenuti. Ostalo je na tebi. I to ne nužno na onoj svjesnoj volji i odluci. Već i unutarnjoj spremnosti da se otvoriš dubljim temama.

1. Psihoedukacija – znam, i sebe sam iznenadila da ovo pišem prvo. Ali zaista mislim da nam je svima potrebna holistička sveobuhvatna edukacija o tome što znači briga o sebi i o tome kako imati zdrav odnos prema tijelu i hrani. Čini mi se da ljudi na pitanje „Kako voljeti svoje tijelo“ odgovaraju mehaničkim rješenjima, poput vježbaj, jedi zdravo, izgledat ćeš lijepo i na kraju ćeš voljeti svoje tijelo. Voila!

   Eh da je to tako, svijet bi bio pun ljudi koji su zadovoljni sobom, a zapravo je gotovo pa suprotno. Što više ima trendova ljepote, to je gora slika u prevalenciji poremećaja hranjenja, a da ne govorimo o nezadovoljstvu tijelom koje smo čak i normalizirali jer toliki broj ljudi nije zadovoljno svojim izgledom.

   Edukacija će ti pomoći da shvatiš kako ne možemo uvijek biti zadovoljni sobom i sebe voljeti i da je to potpuno u redu.

   Pomoći će ti da shvatiš kako osjećati se dobro u svom tijelu ima veze s osjećajima, a posebno sa zdravim osjećajem vrijednosti. Naravno da će nas lijep izgled isto usrećiti, kada se sredimo i brinemo o tijelu umjereno, ali i to je prolazno. To nije trajno. Ne postoji trajno dobar osjećaj u svojoj koži.

   Edukacija će ti pomoći da shvatiš kako je slika o tijelu osjećaj i misli koje imamo za tijelo, a ne izgled.

   Edukacija će ti pomoći da shvatiš kako nijedna dijeta niti namirnica ovog svijeta nema tu moć da te učini sretnom i zadovoljnom u vezi sebe iznutra.

   Edukacija će ti pomoći da shvatiš kako su uporišta za sve te dijete slaba ako dolaze iz samo jedne grane znanostii. Što znači da ako je jedna grana znanosti odobrila neku dijetu i naglašava kako ćeš njome napokon biti sretan/na, to ne može biti istina. Postoje i druge grane znanosti, kao što je psihologija, neurologija, psihijatrija,...

2. Psihoterapija – probala si sve, ali i dalje se ne osjećaš dobro u svom tijelu. Postoji velika mogućnost da ovoj temi pristupaš jednostrano. Odnos s tijelom naš je najduži odnos i najbliži. Ipak mi u tom tijelu živimo 24/7. Što znači da rješenje koje tražiš nije jednostavno. Što ako je to cjeloživotni put koji svi moramo prijeći. I psihoterapija isto nema magični štapić i neće učiniti da se uvijek osjećaš dobro u svom tijelu, ali će ti pomoći da ovu teškoću vidiš potpuno drugačije. I taj pogled na odnos s tijelom sve mijenja.

3. Ako si svjestan/na toga da na tvoj odnos s tijelom svakodnevnom utječu društvene mreže ili neki drugi aspekt društvenog utjecaja, isplaniraj otići s te mreže. Znam da to nije lako jer je velik dio našeg svakodnevnog življenja koncentrirano oko društvenih mreža. Za početak pokušaj limitirati dnevno izlaganje, pa onda pokušaj na nekoliko dana izbrisati aplikacije koje koristiš da osjetiš razliku.

   A kada se uistinu odlučiš otići s neke mreže koju često koristiš, daj tome vremena. Isplaniraj to kako bi ti bilo lakše i kako se ne bi dovela do toga da moraš ponovno uključiti mrežu. Možda možeš obavijestiti svoje bliske ljude i ponuditi alternativu kako se možete čuti i biti u kontaktu. Ili ako pratiš nekoga na tim mrežama koje su ti ujedno i trigerirajuće, pokušaj te iste ljude pratiti na drugačiji način. Možda se uključiš u Newsletter listu, čitanje blogova, slušanje podcasta i slično.

4. Mindfulness – ova praksa jako je važna kako bismo mogli regulirati naše misli i osjećaje. Naučiti kako odgovoriti na misli, a ne reagirati automatski većinom kritizirajući tijelo ili ponašanjem tako da odabereš ponovno neki poznati put prema boljem osjećaju s tijelom (nova dijeta, novi režim prehrane i vježbanja).

   Mindfulness te može naučiti kako se povezati s tijelom na potpuno drugačiji način, kroz osjetila, a ne kroz ideju o tome kako bi tijelo trebalo izgledati. Također, mindfulness suosjećajne meditacije „treniraju“ mozak kako reagirati blaže prema sebi i ponuditi suosjećanje, a ne kritiku za koju smo čvrsto vezani zbog preživljavajući mehanizama.

5. Jako je važno tko te vodi u treniranju i kako pristupaš vježbanju. Danas postoji jako puno fitness programa, ali nisu svi oni osviješteni oko ove tematike i zbog toga mogu davati otežavajuće upute na tvom putu prema izgradnji zdravo odnosa prema tijelu.

   Možda da i sam/a ovo osvijestiš i prilikom odabira trenera provjeriš kako ta osoba radi, razmišlja, kakve poruke koristi. I na kraju najvažnije kako se ti osjećaš u prisutnosti te osobe. Nedovoljno, dovoljno, kritizirano, stavlja li se na tebe pritisak, itd. Poznate prakse koje nude taj jedan nježan odnos prema tijelu su joga, chi gong, ples i pilates ako su vođeni s oprezom i poštovanjem i zapravo svaki oblik tjelovježbe u kojem se osjećaš dobro, bez pritiska i bez uvjetovanja.

6. Rad na unutarnjem dijelu sebe. Iako sam već spomenula psihoterapiju, ovo se odnosi na ostale oblike. Živimo u vremenu gdje postoje toliko puno iscjeliteljskih tehnika i pravaca. Meditacije, somatske vježbe, duhovne prakse, povezivanje s prirodom,... Prostranstvo naše nutrine je ogromno i jedino je realno to da postoji više puteva kako doći do sebe, upoznati se, njegovati duhovne, emocionalne i socijalne aspekte našeg bića.

Sigurna sam da postoje još neki od načina, ali u ovom čitanju ću s ovime stati.

Zaključno:  

Mnogo nas se ne osjeća dobro u svom tijelu i to je danas postalo normalno. Nešto na čemu mnoga poslovanja zarađuju. Takvo materijalističko društvo se pobrinulo za to da naša podsvijest rezonira s idejom „ja nisam dovoljna/an“ i da onda ispravimo to kroz mnoge metode koje donose zaradu.

No, bilo bi neopravdano i nepotpuno ostati samo na tome. Ne nastavljamo imati loš odnos s tijelom samo zbog društva. Izgleda da nam društvo nudi „jednostavan“ način kako da se nosimo s našim dubinama, koje su često preteške.

Pa će jednostavnije biti popraviti dio tijela, nego osjećati neugodnu emociju. Iako postoji mnogo zdravijih načina kako imati zdrav, voljen i poštivajući odnos s tijelom, na kraju to opet ne ovisi samo o našoj volji, već i spremnosti da ugledamo nešto što treba našu pažnju. Da procesuiramo davno izgubljene odnose, pokrpamo rupe koje su neki odnosi ostavili na nama, da postavimo granicu i preuzmemo odgovornost za bolji odnos sa sobom i da se ohrabrimo odustati od čekanja na onu ljubav koju nismo dobili kada smo to trebali.