Priča o oporavku od poremećaja hranjenja

Kako najbolje prenijeti poruku da je oporavak od poremećaja hranjenja MOGUĆ (uz liječenje)?

Pa kroz priču o oporavku od osobe koja je to prošla. Nije lako, ali je moguće. Moguće je izaći iz simptoma poremećaja hranjenja i utišati glas poremećaja koji viče iznutra. Ako si i ti osoba koja se nosi s poremećajem hranjenja, ja se zaista nadam kako će te ovaj blog intervju utješiti i dati ti nadu u oporavak.

Opusti se i kreni u priču o oporavku. Možda ovo jednom bude i tvoja priča.

Predlažem ti da svoje dojmove nakon pročitanog podijeliš s nekim bliskim ili terapeutom. Zašto mislim da je to važno? Zato što pričanje o nadi i promjeni pojačava promjenu. Ako se pojavi novi sloj nade i povjerenja u oporavak, pričaj o tome.

Osoba koja iznosi svoje iskustvo odlučila je ostati anonimna jer znaš i sam/a koliko ranjivosti izlažemo otvarajući se. Dati svojoj ranjivosti ime, može biti preteško. Zato sam jako zahvalna na tome da je ipak ovaj intervju ovdje i da ga mnoge osobe s poremećajem hranjenja imaju priliku pročitati. A tko je to prošao? Pa to možeš biti i ti.

KRENIMO….

Možeš li nam ukratko reći kako je sve počelo? Kada si prvi put primijetila da imaš problem u odnosu s hranom i tijelom?

Sve je počelo još u doba puberteta dok se naša tijela (a i umovi) najviše razvijaju i mijenjaju. Sjećam se negativnih misli o tijelu već u dobi od 12 godina. Nikako mi se nisu sviđale moje noge, bokovi, trbuh, grudi, ruke..što god sam pogledala ili dotaknula na sebi htjela sam mijenjati. Poruke koje sam dobivala iz medija i od svoje okoline još su dodatno potvrđivale da se ne uklapam u “beauty standarde”. Ako se dobro sjećam, sa 14 godina krenula sam na prve dijete, prva preskakanja obroka, prvo izbacivanje određenih skupina namirnica iz prehrane i prva vježbanja s ciljem gubitka kilograma. U srednjoj školi sve te misli i ponašanja postala su izraženija i snažnija pa je tako za vrijeme ljetnih praznika između 3. i 4. razreda moja situacija postala kritična i životno ugrožavajuća i u to vrijeme postala sam svjesna da imam velik problem i da se nešto treba promijeniti.

Kako je poremećaj utjecao na tvoj svakodnevni život, odnose i samopouzdanje?

Nisam bila u stanju brinuti sama o sebi. Nisam bila u stanju pohađati nastavu. Inače sam u školu putovala vlakom, tada me mama vozila autom. Sjećam se da bi me ostavila u školi i ja bih ju već nakon jednog školskog sata zvala da dođe po mene. Društveni život također je patio. U glavi su mi samo bile kalorije, hrana, moja težina, izgled, uspoređivala sam se sa svima, zamjerala sam svima, ljutila sam se na sve koji su pokazali zabrinutost. Svako druženje meni je predstavljalo novu muku jer sam morala izmišljati zašto sad opet ne želim nešto jesti ili piti i zašto sam mršava.

Sve emocije bile su potisnute i krila sam se iza lažnog, uvježbanog osmijeha.

Samo sam imala potrebu biti sama, izolirana od svih i od svega, u mračnoj sobi u svom krevetu.

Jesu li drugi znali da imaš poremećaj hranjenja? Ako jesu, kako su reagirali?

Većini ljudi oko mene govorili smo (na moj zahtjev) da imam teški oblik gastritisa, dok su samo roditelji, brat, sestra i moj suprug znali da imam poremećaj hranjenja. Nakon nekog vremena odlučila sam širem obiteljskom krugu i prijateljima reći istinu.

Reakcije su bile vrlo raznolike. Od zabrinutosti, čuđenja, straha, tuge, podrške sve do ljutnje, bijesa, neprihvaćanja, a i napuštanja u nekim slučajevima

Što ti je bilo najteže u tom periodu?

Dvije stvari dijele prvo mjesto na toj ljestvici. Jedna je gledanje i slušanje svojih vršnjaka kako proživljavaju sve ono što srednjoškolsko doba nosi sa sobom i nemogućnost proživljavanja toga. Još i danas mi se javlja velika tuga i bol kad razmišljam o tome što sam sve propustila.

Druga je gledanje svoje obitelji i svog supruga kako moja bolest utječe na njih. Koliko god da je poremećaj hranjenja deveti krug pakla za oboljelog, vjerujem da je i njima ostavio ogromni trag na psihi.

Jesi li se opirala tome da imaš poremećaj hranjenja?

Jesam, otprilike 3-4 godine. Uvjeravala sam samu sebe da je sve pod kontrolom, da nema razloga za zabrinutost, da je sve u granicama normale. Uvijek bih si govorila “još samo 1 kg i prestajem” ili kasnije “na vagi mora biti višekratnik broja 5” - ali naravno, uvijek onaj manji. Čak sam u jednom periodu i sama sebe uspjela uvjeriti da imam onaj gastritis o kojem sam pričala ljudima oko sebe. 😀

Koje su bile tvoje glavne misli i uvjerenja o sebi i svom tijelu?

S jedne strane mislila sam da više vrijedim što sam mršavija. Smatrala sam da moj poremećaj hranjenja pokazuje kakvu moć samokontrole imam i da sam superiorna. S druge strane mrzila sam svaki milimetar svog tijela, gadila sam se samoj sebi, koju god težinu dosegla, uvijek sam bila predebela, preogromna, imala sam previše sala i vrijedila sam manje od makova zrna. Nikad nije bilo dovoljno.

Što je bio ključni trenutak koji te potaknuo da potražiš pomoć?

Bilo je ljeto 2013., instruktor vožnje ostavio me doma nakon odrađene jutarnje vožnje na koju sam, naravno, išla praznog želuca. Na poligonu sam osjetila užasnu slabost, vrtoglavicu, omaglicu, vid mi je bio zamućen, tijelo mi se nije prestajalo tresti. Oblio me hladan znoj. Mama mi je donijela nekakvo pecivo u hodnik, znala je da opet nisam jela. I odbijala sam, pokušavala sam ju uvjeriti da sam pojela nešto prije vožnje dok je ona bila na poslu. Započela je rasprava o tome kako sam mršava, ispijena, hodajući kostur, da tako više ne ide, da tako ne mogu još dugo živjeti. Sjećam se da sam se tada nakon jako dugo vremena rasplakala i rekla: “Mama, mislim da imam anoreksiju, idem do doktorice.” I otišla sam do doktorice opće prakse koja me dalje slala psihijatru i tako je počelo moje liječenje.

Jesi li imala podršku bliske okoline i stručnjaka? Kako su ti pomogli?

Imala sam ogromnu podršku svoje obitelji, supruga, suprugovih roditelja i stručnjaka cijelo vrijeme mog liječenja. Od mojih najbližih najviše su uz mene bili suprug i mama.

Stručnjaci su mi pomogli najprije farmakoterapijom kako bih došla do neke razine na kojoj mogu raditi na sebi. Zatim sam, učeći u poremećaju hranjenja, učila o tome što se sa mnom događa i vrlo intenzivnim i dugogodišnjim radom na sebi uz njihovo vodstvo i podršku uspjela sam zatvoriti to mukotrpno poglavlje svog života.

Suprug i mama vozili su me na terapije, preglede, brinuli o meni, radili sve što su mogli, a često su i prelazili sve svoje granice kako bi mi ugodili, kako bi mi, barem na tren, olakšali borbu. Sjećam se da mi je mama s velikom tugom u očima kupovala brdo odjeće dječjih veličina jer me to tada usrećivalo.

Koliko je trajao tvoj oporavak, kako bi ga ti opisala?

Moj oporavak trajao je desetak godina. Desetak najburnijih, najnapornijih, najviše iscrpljujućih, najtežih, ali i najljepših i najplodonosnijih godina. Prvi dio oporavka bio je period u kojem sam se jako borila sama sebi priznati da imam poremećaj i nikako ga se nisam htjela do kraja riješiti, htjela sam da uvijek bude tu, kao nekakva utjeha kad je najteže i kad se ne znam nositi s emocijama i sa životnim situacijama. Uvijek je najlakše bilo pobjeći u simptome. Nakon što sam počela intenzivno raditi na sebi, simptomi su se smanjivali, postajali su rjeđi i slabiji, počeli su sve manje imati utjecaja na moju svakodnevnicu. Sjećam se da mi je najnevjerojatnije od svega bilo povjerovati da je moguće zaboraviti brojati kalorije. Stvarno je. :D

Cijelo vrijeme izmjenjivali su se dobri i loši periodi. Neke dane mogla sam uživati, družiti se, jesti hranu ne osjećajući krivnju, a bilo je i dana kad mi je i najmanja sitnica poput neposlušne vlasi kose triggerirala poremećaj.

Ne znam ni sama koliko puta sam htjela odustati od oporavka, ali jako mi je drago da sam ostala uporna. Ovo što sada imam i što sada znam vrijedno je svake sekunde mog oporavka.

Ako si tijekom oporavka radila na dubljim psihološkim i emocionalnim procesima, jesi li se iznenadila što je sve ispod poremećaja?

Naravno. Vrlo je zanimljivo učiti o poremećaju i o sebi, polako shvaćati da iza svakog simptoma stoji puno dublja priča. To mi je najkorisniji alat koji su mi stručnjaci prenijeli. Samo jedna misao poput "Užasno debelo izgledam u ovoj haljini" ili "Opet sam previše pojela" ili bilo što slično upozoravaju me da nešto nije okej, da mi je možda narušena granica, da možda radim nešto suprotno onome što osjećam i želim...Jedna takva misao dovoljna je da se vratim u sebe, da se ispitam koje su moje trenutne želje i potrebe i da si pokušam to pružiti i utišati taj kritizirajući glas. Naravno da nisam uvijek uspješna u tome, dovoljno je nekad samo i biti svjestan toga da su te misli tu i da me upozoravaju na nešto. Nekad nemam kapaciteta kopati dublje da shvatim što je ispod njih, ali i to je u redu. Savršenstvo ne postoji.

Kako si naučila razviti zdraviji odnos prema hrani i tijelu?

Koristan alat bio mi je vođenja dnevnika hranjenja. Svaki dan zapisivala sam

svoje obroke i misli i osjećaje koji su pratili taj obrok. Taj dnevnik analizirali smo na grupnoj nutricionističkoj terapiji na kojoj sam mogla čuti objektivna mišljenja o mom hranjenju. S vremenom sam postala svjesna da te količine koje se meni čine pretjeranim i nisu strašne, naprotiv, ili su normalne količine, a često su znale biti i premale.

Najkorisnije i najbitnije od svega bilo je razgovarati o svemu što me muči, što osjećam, mislim, što mi poremećaj govori. Čim više sam izgovarala sve što je u meni, tim više je poremećaj nestajao.

Što se tijela tiče, kad imam loše dane, najviše mi pomaže razmišljati o njemu kao o materijaliziranom mediju koji nosi ono što ja jesam. Kao o "prijevoznom sredstvu" koje mi omogućava kretanje, sjedenje, stajanje, ležanje, obavljanje poslova i pomoću kojeg doživljavam svoju okolinu.

Također, u odnosu s tijelom pomaže mi i svakodnevna njega i slušanje njegovih potreba, odnosno odmaranje kad osjećam fizički (ili mentalni) umor i kretanje kad osjećam potrebu za kretanjem.

I postoje li i danas još neki izazovi i kako se nosiš s njima?

Svaki je dan izazov za sebe. Hipersenzibilna sam osoba i imam problema s određenim zvukovima i pokretima (izazivaju snažan nemir i bijes u meni) pa neke dane nemam dovoljno kapaciteta umiriti se. Tada mi se jave dobro poznate misli i osjećaji iz doba poremećaja. Isto tako znadu se javiti kad prolazim kroz neke teže periode, kad sam previše stimulirana, u periodu intenzivnijeg stresa, na poslu, za vrijeme PMS-a. U svakoj toj situaciji trudim se shvatiti da su te misli samo indikator da nešto nije u redu, da se moram pobrinuti za sebe i svoje tijelo. Pokušavam si dati ono što mi treba, bilo da je to odmor, šetnja, spavanje, glazba, izolacija... Tijelo savršeno komunicira s nama ukoliko smo voljni slušati ga.

Koji bi savjet dala nekome tko se trenutno bori s poremećajem hranjenja?

Prvo što bih poručila je neka potraže stručnu pomoć. Koliko god mislili da možete sami, vjerujte mi, ne možete.

Drugo: ne odustajte. Bit će jako teških, jako mračnih i gotovo neizdrživih perioda, ali ne odustajte. Ono što vas čeka na drugoj strani vrijedno je vaše borbe.

I zadnje, osigurajte si podršku. Bilo da je to obitelj, prijatelji, rodbina, terapeuti, bilo tko, trebate ljude koji će biti tu za vas. Tu bih još naglasila da podrška također treba paziti na sebe jer će i njima biti izuzetno naporno. I podrška treba podršku.

Što bi voljela da si znala tada, a znaš sada?

Voljela bih da sam znala da je svako tijelo različito i da ima različite potrebe za hranom (čak i iz dana u dan), a ne da za sve žene vrijedi 1800 kcal dnevno za održavanje težine.

Tijelo najbolje zna što mu treba, samo ga treba slušati.

Hrana je tu da se jede, da nas održava na životu, da se u njoj uživa, nekad i da nas utješi, sastavni je dio druženja, nije neprijatelj.

Dijeta je jedan od prvih koraka prema poremećaju hranjenja - mislim da ne bismo trebali imati zabranjene namirnice i da bismo sve trebali konzumirati u normalnim količinama. Stavljanjem zabrane na određene namirnice potičemo u nama otpor i inat prema tome i imamo sve veću želju i potrebu za konzumacijom te namirnice, što često rezultira prejedanjem.

Razgovor rješava mnoge probleme!

I želiš li podijeliti neke svoje rituale ili navike koje ti pomažu da ostaneš povezana sa sobom?

Shvatila sam da glazba ima veliku ulogu u mom životu, umiruje me, uveseljava, vraća me u sadašnjost ili mi omogući maštanje i meditaciju. Svakodnevno, svaki slobodni trenutak slušam glazbu.

Budući da jako brzo i lako potrošim svoje baterije, bitno mi je također svaki dan imati vrijeme za sebe u izolaciji, bez razgovora, bez interakcije kako bih se opet "napunila".

Najbitnije što mi pomaže ostati u kontaktu sa sobom je psihoterapija na koju (uz kratke pauze) idem već 10ak godina.

Hvala osobi koja je odgovorila na moja pitanja!

I hvala tebi što si ovo pročitao/la! Znaš, ovaj trenutak je isto dio oporavka. Svaki trenutak posvećen zdravom dijelu tebe je oporavak. I svaki trenutak gdje ostaješ sa onime što ti je teško je oporavak. I svaki trenutak gdje tražiš pomoć i podršku je oporavak.

Nadam se da ove riječi imaju utjecaj na tebe. Pročitaj ih više puta. 🫶🏻