Vrijediš, samo to još ne vjeruješ ili ne osjećaš.
Kako do osjećaja samovrijednosti?
Da bar mogu ponuditi jednostavan put do osjećaja samovrijednosti. Primijetimo riječ u naslovu „osjećaj“. Ona upućuje na to da nije nikako upitno vrijediš li. Vrijediš, samo to još ne vjeruješ ili ne osjećaš. I dalje misliš kada ispuniš još ovaj i ovaj uvjet, onda ćeš vrijediti.
Mnogi ljudi ne vjeruju u svoj osjećaj vrijednosti. Većina vrijednost uspoređuje s koristi. Koristim li ja ovom svijetu? Dobiva li ovaj svijet od mene nešto? Pridonosim li nečemu? Često se nadamo kada ovo ispunimo da ćemo vrijedi. Istina je obrnuta, kada osjetimo svoju samovrijednosti, onda možemo dati.
Možda bi na ovakav način pričali o stvarima. Ljudi nisu stvari. Ljudi ne vrijede kada koriste i kada lijepo izgledaju ili neka treća valuta.
Zdravi osjećaj vrijednosti javlja se kada je potvrđeno naše postojanje. Samim time što postojim, ja sam bitan/na. Kada izostaje potvrđivanje naše vrijednosti ili je ono uvjetovano, onda nastaje povreda naše vrijednosti koja se manifestira kroz sram. A onda naposljetku i kao manjak samopouzdanja ili samopoštovanja, samosabotiranja, samokažnjavanja,…
Potvrditi nečiju vrijednost ne znači potvrditi nečiju korisnost ili pohvaliti nečiji performans. Roditelji koji kroz odgoj potvrđuju uspjeh, a ne postojanje djeteta – utječu na oblikovanje osjećaja samovrijednosti kod djeteta. Isto to dijete kasnije to radi sebi. Kada se osjeća korisno, uspješno, pametno, lijepo – onda vrijedi.
Potvrditi nečiju vrijednost znači potvrditi nečije postojanje bez obzira kakvo ono je. Ja te vidim, volim, prihvaćam i poštujem jer postojiš. Jer si sa mnom i dijeliš ovaj život. Jer je moja radost upoznati te i biti s tobom. To bi značilo da potvrđujemo nečije postojanje tako što ga slušamo, uvažamo svaki osjećaj koliko god on bio težak i poštujem svaku misao. Validiramo svako tijelo bez osude.
Sve ovo navedeno ne znači da se moramo slagati s tuđim osjećajem, misli ili da nam se netko mora sviđati. Potvrditi vrijednost je dopustiti da netko biva jednako kao i mi.
Ako dijete osjeća ljutnju jer ne može dobiti igračku koju želi – onda je potvrđivanje njegove vrijednosti uvažavanje njegovog osjećaja. „Vidim da si ljutit i žao mi je. Ponekad se možemo tako osjećati. Tu sam uz tebe iako ne možeš sada od mene dobiti tu igračku.“ Vjerovali ili ne, ovakav pristup ako se kontinuirano provodi utječe na osjećaj sigurnosti i samovrijednosti djeteta koji se onda u tome i umiruje fizički.
Što se događa u odrasloj dobi?
Sada kada smo odrasli, nemamo roditelje koji nam mogu korigirati osjećaj samovrijednosti. Nemamo nekoga tko je u potpunosti odgovoran za naše osjećaje, tko će nas regulirati kada smo pogođeni strelicom srama i neutješnosti. Nemamo roditelje tom smislu njihove potpune odgovornosti, ali možemo zacijeliti takve osjećaje kroz terapijski odnos i odnos sa sobom koji nas onda uči kako da postanemo svoji roditelji. Kako da se naučimo utješiti i ponovno voljeti.
Terapijski odnos može ponuditi vrijeme, prostor i osobu s kojom možemo ponovno dobiti osjećaj samovrijednosti u odnosu. Sjetimo se, narušeni osjećaj samovrijednosti nastao je u odnosu, to nije činjenica s kojom dolazimo na svijet. I upravo je odnos mjesto koje može ponuditi potvrđivanje našeg postojanje bez osude.
I zato je odgovor na prvo pitanje bloga teško. Iziskuje da se vratimo u povredu, osjetimo to neutješeno unutarnje dijete i ponovno ga zagrlimo svojim odraslim rukama.
Kako ti se čine ovi prijedlozi? Koliko god ovaj osjećaj manje samovrijednosti bio težak, moguće ga je zacijeliti.
S osjećajima možemo raditi i transformirati ih.
Možda se pitaš, kako ću znati da imam narušeni osjećaj samovrijednosti.
Navest ću nekoliko ponašanja u kojima se možeš tako osjećati, a da nisu na prvu očita:
Nezadovoljstvo sobom
prisutne su misli da uvijek možeš bolje, da nije dovoljno i da ćeš biti sretan/na tek kada dođeš do određenog uspjela. Poistovjećivanje unutarnje sreće s uspjehom je veliki znak da se radi o narušenom osjećaju samovrijednosti.
Samokažnjavanje
kada osjećaš neugodan osjećaj koji ti je teško prihvatiti i koristiš kažnjavajuće mehanizme. To mogu biti ozbiljni oblici samoozljeđivanja i oni drugi jednako ozbiljni ali suptilniji. Primjeri toga su kažnjavanje hranom, pretjeranima vježbanjem, restrikcijom, izolacijom, zapuštanjem higijene,…
Previsoki standardi za sebe i za druge
vrlo ti je teško zadovoljiti sebe i osjećati se ispunjeno. Što god da radiš, izgleda veliko. Čak i kada dođeš do svog cilja, pojavi se glad za novim ciljem. Isto tako gledaš i na druge osobe. Biraš visoko ambiciozne i uspješne ljude u svom životu i imaš osuđujući stav prema drugima koji nemaju tako velike težnje, disciplinu ili ciljeve.
Uspoređuješ se s drugima
uvijek su drugi bolji, pametniji, ljepši, zabavniji. Ne uspijevaš vidjeti svoju jedinstvenost i prihvatiti svoju različitost. Osjećaj vrijednosti vezan je za nešto izvana. U ovom slučaju veliki dio svoje energije i fokusa usmjeravaš na vanjske faktore i ljude.
Ne vjeruješ drugima
zbog vlastitog osjećaja narušene samovrijednosti, teško možeš prihvatiti da te netko cijeni i prihvaća baš takvog kakav jesi. Postoji određena doza sumnje i zatvaranja pred drugima. Zbog toga ne ulaziš u bliske odnose i bojiš se opustiti se u odnosu.
Narušeni ljubavni odnosi
preduvjet zdravog ljubavnog odnosa je dobar ljubavni odnos sa sobom. To znači upravo imati zdrav osjećaj vlastite vrijednosti. Kada nam je teško sebe vrednovati, pokušavat ćemo testirati tuđu lojalnost i ponekad nesvjesno činiti sve da odnos ne uspije jer u dubini smatramo da ga nismo vrijedni.
Biranje nedostupnih ljudi
vrlo često neosviješteno biramo ljude koji potvrđuju našu sliku vrijednosti kako bismo ostali u sigurnoj zoni (iako je ona neugodna). Pa tako biramo prijatelje koji nam ne mogu uzvratiti pažnju, biramo partnere koji su nedostupni ili su već vezani za drugu osobu (brak).
Kako to možemo početi činiti:
Nadam se da će ti ovaj blog pridonijeti boljem razumijevanju ove teme i potaknuti na promjenu koju zaslužuješ. Prečesto vidim ljude koji nisu spremni suočiti se sa svojim teškim osjećajima i onda ostanu u nepovoljnim životnim uvjetima. Ponekad je tako malo potrebno da krenemo prema boljem iako izgleda taj put veliki i strašan.
Nadam se da ćeš pronaći svoj put, sigurnu osobu i početi više potvrđivati svoju vrijednost bez obzira gdje se trenutno nalaziš u životu. Za rad s osjećajem samovrijednosti ne postoji uvjet. Ne postoji vrijeme kada je bolje raditi na tome, jer ćeš do tada već ispuniti nešto. Baš to i je u srži samovrijednosti. Uvijek imamo vrijednost, radimo samo na tome da to vidimo i osjetimo.
Što ti je ova tema potaknula? Imaš li neki komentar? Rado bi ga čula od tebe.
Ostavljam ti na kraju jednu meditaciju „Otvaranje vrata osjećaju vrijednosti & ljubavi“.
Drugi aspekt je obraćanje pažnje u sadašnjem trenutku
Svjesna pažnja se razlikuje od mnogih drugih jer je ukorijenjena u ovdje i sada. Direktnim iskustvom u svaki trenutak koji dolazi jedan iza drugoga i otvara se pred nama. Kada kažemo direktno iskustvo u mindfulnessu to se odnosi na ono neposredno, preko osjetila, kojih imamo: vid, sluh, dodir, okus i miris i osjetilo uma, odnosno sav sadržaj koji naš um nudi.
Razmišljati o cvijetu kako ga udišemo, nije isto kao i direktno mirisati cvijet i osjetiti ga ostalim osjetilima. Sva ta osjetila se u stvarnosti ujedinjuju i stvaraju kompleksnu harmoniju mindful ili svjesnog iskustva.
Kada prijeđemo na malo kompleksnija životna iskustva, jednako je važno osjetiti život i zaista upoznati ga. Primjerice kod socijalne anksioznosti možemo imati navalu misli koje nam govore o tome kakva je situacija, dok nam mindfulness pruža priliku da zaista poznajemo trenutak i donosimo mišljenja i akcije na temelju takvog svjesnog iskustva.
Da li nam uistinu netko govori da smo dosadni ili je to naša misao? I znam da ovo zvuči očigledno, no u situacijama anksioznosti taj mali trenutak svjesnosti može puno olakšati bivanje s ljudima. S druge strane, kada se uspijemo fokusirati na glas osobe i riječi koje izgovara, možemo vidjeti koliko nam je to bilo zabavnije i podnošljivije nego ostati u svojim mislima dok netko priča.
Treći aspekt je stav neosuđivanja
Na kraju dolazimo do vrlo važnog dijela mindfulness definicije, a to je ovaj dio „bez osuđivanja i s prihvaćanjem“. Sa svjesnom pažnjom mi donosimo jedan posve drugačiji stav prema svojim iskustvima, a to je neosuđujući stav.
Uz to, vježbamo njegovati stav prihvaćanja prema mislima i osjećajima. Takav stav pomaže nam da nešto i promijenimo jer se ne borimo protiv iskustava, ne trošimo energiju na mijenjanje, potiskivanje ili bježanje. Puno naših poteškoća pri nošenju s emocijama dolazi upravo zbog nemogućnosti prihvaćanja i osuđivanja jer se na neki način osjećamo ili imamo određene misli. Takav stav samo prolongira našu patnju i dodaje još veći problem osjećaja manje vrijednosti.
Kao što možeš uočiti mindfulness nas poziva nazad u kontakt, što je suprotno separaciji koja je ispod svakog alarma anksioznosti. Mnoge osobe se boje svoje anksioznosti – ubrzanog daha, nekontrolirajućih misli. Bojimo se sebe jer je to dio nas. Anksioznost je dio nas koji nas poziva na istraživanje onoga što je ostalo neprocesuirano. A bojimo se svega nepoznatog. Mindfulness je svjesnost o nama samima.
Kod osoba koje imaju neki oblik anksioznosti neće biti lako niti potpuno fluidno učiti mindfulness. Zato se mindfulness uči u trenucima kada smo regulirani i kada ne proživljavamo aktualnu psihološku prijetnju i pod vodstvom stručne osobe.
Mindfulness može na početku biti prijetnja jer svjesnost usporava procese, a anksioznosti se jako žuri da pobjegne i da se spasi. Ako smo osoba koja izgovori barem 10 puta dnevno „Moram…“ onda će nam biti teško samo pustiti tu misao i opustiti se u bivanju.
Potrebno je ići određenim koracima koji polako otkrivaju našu prirodnu snagu i tehnike osvještavanja, poput daha i tijela.
Zanimljivo je da upravo ono što anksioznost pogađa, a to je tijelo i dah – postaje alat za reguliranje anksioznosti. To je znak da u mindfulnessu ulazimo u neposredno iskustvo s anksioznosti i osvještavamo njenu prisutnost.
Mindfulness kod nošenja s anksioznosti ne mora, a često ni ne može biti samostojeće rješenje. To je komplementarni dodatak zacjeljivanju anksioznosti koji integrira um i tijelo u svom pristupu. Nije cilj samo umiriti anksioznost, već i zacijeliti njene uzroke.